06
srijeda
lipanj
2012
Što su ljudi ružniji to su i vremena teža
promatrajući vidljiv dio svijeta koji me okružio primjetio sam da je uvriježeno, pa čak i popularno, stajalište kako ''živimo u teškim vremenima'', tojest, neki od nas žive. ostali životare ili robuju. međutim, koliko su ova vremena zapravo teška? za odgovor na to pitanje treba nam umnožak mase vremena i ubrzanja zemljine sile teže.
ne znam kolika je masa vremena ali znam da ljudi govore da za izvadit putovnicu treba masu vremena. očito je masa vremena 3 tjedna. ako 3 tjedna pretvorimo u 1 814 400 sekundi i pomnožimo s gravitacijom dobijamo 17 799 264 metra u sekundi. eto, izdržali bi mi i teže vrijeme. poradi boljeg snalaženja u prostorvremenu pojasnit ćemo to malo temeljitije. metar je jedinica za duljinu, a duljina je (barem muškarcima) sama po sebi razumljiva i bliska fizikalna veličina.
međutim, što je s vremenom i sekundom kao mjernom jedinicom? sekunda je ustvari mjerna jedinica za ružnoću. javna je tajna da smo svake sekunde sve ružniji.
uzmimo disanje, naprimjer. otimamo svojoj okolini kisik (koji ne gori ali podržava gorenje) i pretvaramo ga u ugljični dioksid kojeg izbacujemo van. u nama se ustvari događa proces gorenja, izgaramo iznutra. izgaranjem samih stanica starimo i stareći bivamo sve ružniji i ružniji.
neki od nas su toliko ružni da na promocije svojih filmova dolaze zategnutih lica napunjenih botoksom, noću mazanih posteljicom sredozemne medvjedice. neki od nas su toliko ružni da na film o titanicu potroše više novca nego je utrošeno u izgradnju pravog titanica. neki su toliko ružni da snime film naziva titanic 2. titanik 2 je toliko ružan da u njemu novi luksuzni morski gigant ide potpuno istom rutom kao i prethodnik samo da bi ga zadesila potpuno ista sudbina kao i prethodnika. titanic 2 je toliko ružan da simbolizira duh vremena. vratimo se na zaključak našeg istraživanja: težina vremena je upravo proporcionalna ružnoći ljudi koji borave u tom vremenu. što su ljudi ružniji to su i vremena teža.
imamo koncert 15.6. u kinu bačvice u splitu.
komentiraj (4) * ispiši * #
30
srijeda
svibanj
2012
JOŠ JOŠ JOŠ
Svi valjda znaju da su političari lopovska lažljiva govna koji su milijun puta prodali ljude kojima su trebali služiti i da su banke pohlepni štakori sisatelji koje treba sravnit sa zemljom. To je toliko crno na bijelo da mi se više ne da ni razmišljat o tome. Od tih ljudi ništa više ne očekujem. Kad uđem u banku, ne očekujem ništa drugo nego da me opljačkaju. Kunu po kunu, onako vrlo poslovno, konzistentno. Prošli tjedan sam saznao da ako imam dolare na deviznom računu i želim kupit nešto na ebayu što se plaća u dolarima, da će mi moja banka pri toj transakciji prvo pretvorit dolare u kune, zatim kune u eure, oba puta uzimajući svoj zizić od te promjene brojki na ekranu, da bi moj novac uopće izašao iz tog šupka koji zovu banka i na kraju opet bio pretvoren iz eura u dolare da se stvar plati. Pričam sa tom jadnom ženom koja radi u Zagrebačkoj Banci i pokušavam shvatiti kako je nešto tako na ovom svijetu normalno i logično, a ona mi kaže - ali nije tako samo kod nas, tako sve banke u hrvatskoj rade. Aha dobro, ooooooonda je valjda u redu. Govna prokleta. Pičku još nisam ni počeo kolumnu a več sam opalio žešću digresiju. Radi se o tome da u te ljude više ne mogu ni biti razočaran, ali postoji cijeli niz drugih profesija koje me godinama razočaravaju svojim srozavanjem i zato je vrijeme da zaplačem malo radi njih.
Pekari. Izdali ste me. Biti pekar nije mala stvar. Proizvodiš kruh, neizostavnu namirnicu koju svi jedu skoro svaki dan cijeli život. Takva profesija je brate važnija od hrpe drugih profesija, npr. svečenićke. Zbilja nemoš mi se zajebavat sa hranom i kad pomislim koliko sam puta u ovih 8 godina života u Splitu izašao razočaran iz pekare, ne osjetim ništa. To je zato jer mi se srce stvrdnulo. Toliko razočaranja jedan čovjek ne može iskusiti u životu, a da ne umre emocionalno. Priča o degradaciji splitskog bureka je toliko tužna da bi se uz dva solidna scenarista i Ralph Fiennesa u ulozi bureka dao napraviti film koji će bacit Oscare na koljena. Burek s mesom je nekad koštao 7,5 kn i bio zadovoljavajuće veličine, sada košta 13 kn i pretvorio se iz motanog u trokutić, koji da je išta manji, ličio bi na krišku kolača.
Razočaravajuće je kako tim ljudima nije bilo dovoljno da dignu cijenu proizvodu u skladu sa poskupljenjem sirovina, nego su još morali i smanjiti svoj proizvod i davat nam manje hrane. Kruh je skup, a prepun rupa ko i sva peciva. Kad kupim kroasan, osjećam se ko da sam kupio napuštenu puževu kućicu od tijesta. Zagrizeš u zrak, u rupčagu. Likovi nam prodaju zrak. Imali smo nedavno koncert u Umagu i prvi put u životu sam tamo u jednoj pekari vidio da kraj svakog proizvoda stoji njegov sastav. Uveo bi to kao obavezu u svakoj pekari. Brate nemoš vjerovat od čega ti ljudi rade kruh i peciva, šta je sve tu zamješano i koliko aditiva za okus, boju, povećanje volumena i drugih govana ima unutra. A kupujem to svaki dan i uvijek sam naivno mislio da se kruh sada radi na isti način ko i prije 50 godina. Izdali ste me, jer ste pohlepni gadovi. Prodajete mi burek veličine šake. Uskoro ću kupovat burek veličine palca i plaćat za njega 20 kuna i biće govno.
Ima toga još. Prije par godina je veliki preogromni topli sendvič od otprilike 40 centimetara u Popayu bio 12 kn. Sada je u većini fast foodova u gradu najveći sendvič manji od toga, a košta 16. Ali ni to im nije dovoljno, nego škrtare na svemu. Nemoj ić u Brzi Gonzales iznad križanja Poljičke i Velebitske, jer likovi jebeno škrtare na prilozima. Ako si već digo cijenu sa 12 na 16 kn za topli sendvič onda bar ga napravi kako jebeno spada, održi neku razinu kvalitete. Daj mi da uživam malo u hrani koju plaćam. Sumnjam da te jadne žene koje rade u fast foodovima same škrtare, da mi same namjerno daju dvije dlake kupusa. To je sve direktiva, pohlepni šefovi žele što više mog novca i ne daju mi kupus.
Ali sve je to još ništa prema toplim sendvičima koje smo dobili jedno jutro nakon koncerta u Korčuli. Znači jutro, Uskrs, ništa u gradu ne radi osim jednog restorana i moramo tamo pojest bar nešto prije kretanja nazad. Sjedne cijeli bend za stol i vidimo u meniju, likovi se cijene opako. Mora da im je vrhunska usluga i ambijent i kuhinja kad imaju takve jebene cijene. Najjeftinije u meniju je bio topli sendvič za 20 kn. Svi ga uzmu. Dvojica su vegetarijanci pa su uzeli vege topli koji košta isto. Oni su najgore prošli. Svi su dobili dvije šnite kruha veličine i debljine tosta, uz jedan listić smeće šunke i jedan listić sira. U vege sendviču se nalazio samo jedan listić sira. Sretan Uskrs. Revoltirani Milito je vratio svoj sendvič i reko, "sramota, neću davat 20 kn za dvi fete kruva i listić sira, stavite još nešta unutra". O kako sam se smijao kad je otvorio svoj novi i poboljšani topli. Ovog puta na listiću sira je ležao i dimio se još i listić zelene salate. To je brate usluga koju mi pružamo ljudima. Jedni drugima šta je najgore, a i jadnim turistima koji donesu tragičnu odluku da dođu ovdje ovim lijenim pohlepnim lopovima.
Ali nisu ljudi koji nam prodaju hranu jedini. Imam dojam da cijela država tako radi. Na isti način kako sam za političare stoka, a trebali bi mi služiti, tako nitko više ne cijeni ljude kojima želi uvalit svoje proizvode. Sve je pljačka na svakom koraku, svako udara svoju maržu, svoj zizić, svoj porez, što veći, za što manje rada. Cijeli sustav vrijednosti je izokrenut. Malo tko se više ponosi svojom profesijom i rezultatom svoga rada. Malo tko krene sa odličnim proizvodom i onda mu da najmanju moguću profitabilnu cijenu. Ili brate ako je tako jeben, onda mu daj cijenu koju misliš da zaslužuje, ali nemoj mi davat sranje i još ga poskupljivat i još ga činit većim sranjem da uštediš. Uči li se ozbiljno u hrvatskim školama da se tako vodi dobar posao? Kao samo da prodaš neki kurac budali koja kupuje, što skuplje, uz što manje uloženog u to. Oke to je kapitalizam, težnja za što većim profitom, to smo htjeli jel, ali očekivao bi bar da ljudi drže do reputacije svog posla i trude se radit kvalitetno.
Zapravo ovo je tema za jednu totalno drugu kolumnu. Kolumna o kojoj se priča kako skoro niko u Hrvatskoj ne zna ništa o jebenom poslu, kako ne znaju dignut profit na apsolutno nikakav način nego dizanjem cijena jer su jebeni glupani. To je jedino rješenje koje im dolazi u mozak. Samo sjede doma i čekaju da netko drugi digne cijene, tako da mogu i oni. Razlog im ne treba. Svi dižu cijene, grabe ogromne marže i sve se obija na nama koji moramo trošit ta sranja, jer negdje jebiga moraš kupit hranu.
Ipak od svih poskupljenja, možda najviše me živcira dizanje cijena javnog prijevoza. Dok se vani gradovi žele rješit autiju u užem i širem centru, jer su auti zlo svakog grada koje ga zagušuje, uništava i poružnjava. Znači stave neku cijenu za ulaz autom u uži centar, dignu cijenu parkinga da se riješe autiju, ali brate zato i jebeno snize cijenu javnog prijevoza na minimum minimuma i ljudima se nije problem vozit tramvajem ili busom. A ovi glupi hrvati. Em ti dignu cijenu parkinga kao da smanje promet po gradu, em ti dignu cijenu javnog prijevoza van svake normalne razumne razine, em je kvaliteta usluge govno. Više se nemoš vozit ni autom ni busom. Zbilja ne znam po kojoj logici ti mozgovi funkcioniraju. Ljudi koji vode ove naše gradove su kreteni, ljudi koji vode općine su kreteni, ljudi koji vode županije su kreteni, na svakoj razini, kreten do kretena skoro svi do vrha. Tu smo, to smo, govna u govnu.
Za kraj znaš šta mi je još smješno kad se sjetim. Ležim davno sa ženom u krevetu i udari nas Dnevnik i neki lik Jerko Rošin stoji na ekranu i pitaju ga - Kako se osjećate sada kad ste po drugi put učlanili u HDZ? Kao izbacili ga pa evo njega opet vratio se jedva dočekao. Čujem isto i za Karamarka, taj se isto dvaput učlanjivao. Maci kako se osjećaš? Mora da se osjećaš ko jebeni idiot, mora da se osjećaš ko najveće govno na svijetu. To očekujem od tebe da kažeš, jer to jesi. Koliko moraš biti glup da se dvaput učlaniš u HDZ, nakon svega, nakon ovih 20 godina pljačke i gluposti? Maci ubij se, ravno odmah sada, ubij se.
komentiraj (16) * ispiši * #
23
srijeda
svibanj
2012
Porin
na putovanje do porina i nazad krenuo sam s mikijem i zondom, dinamičnim duom iz kreativne agencije x!x! koja stoji iza svih dosadašnjih spotova dječaka. zbog izvjesne membrane slabe poroznosti koja se nalazi između zonda i mene, a vrlo vjerojatno između zonda i ostatka svijeta, nisam znao ništa osim da me miki kupi u 10 uri ujutro i da krećemo. ono što slijedi su pojedini aspekti putovanja kojih se još uvijek sjećam, obrisi u magli tog dvodnevnog bauljanja.
sjećam se da mi je par sati prije puta puknuo vanjski dio određenog kutnjaka što je izazivalo izrazito šugav osjećaj kod svakog ispijanja malo hladnije tekućine. šugav osjećaj koji se munjoliko širio cijelom desnom stranom moje fačice.
sjećam se pokušaja spavanja na stražnjem sjedalu, na koje sam dospio jer je zondo morao bit naš dj tokom vožnje. on je to nazivao ''preuzimanjem kontrole''.
nije lako zaspat kad zrakom lete rečenice poput one mikijeve - napaljuje me visoka šuma. miki je trenutno u fazi traženja financijski pristupačne drvene kolibe i takve rečenice su valjda normalne za ljude u toj fazi.
zbog zuba sam bio prisiljen gurati ruke u hladnjak na odmorištu uz autocestu nebi li opipao mekoću sendviča. to je bilo moje prvo opipavanje sendviča na javnom mjestu. konobaru nije smetalo, upravo je preko mobitela podnosio vremenski izvještaj svojoj boljoj polovici. činio je to intonacijom koja je dala naslutiti da je njegova bolja polovica također muškarac.
pogrešno sam prihvatio mikijev savjet da ne kupujem sendvič jer smo ubrzo u rijeci a tamo će valjda bit kakve hrane za uzvanike porina.
sjećam se gladi i nenaspavanosti. sjećam se dolaska u hotel u koji su nam rekli da dođemo. sjećam se da to nije bio hotel koji nama treba, naš hotel je bio u opatiji. tu nije ni press centar, press centar je u nekoj obližnjoj zgradi. sjećam se pustinje koja se otvorila oko nas, sunca koje je peklo i pasije koju smo prošli da uzmemo vip akreditaciju za porin i nađemo put do našeg hotela. posebno zabavan bio je GPS na mikijevom pametnom mobitelu koji kasni određen broj sekundi. dovoljan broj sekundi da čovjek krivo skrene. dovoljan broj sekundi da čovjek krivo skrene na svakom skretanju.
sjećam se da su slijepci s porina stavili našu kategoriju u predprijenos i da smo zakasnili na zajednički bus koji prevozi goste iz opatije do dvorane u rijeci. sjećam se upadanja u polupraznu dvoranu, sjedanja na tuđe mjesto i ravnodušnih, umornih lica u publici. nikoga nije briga za predprijenos. jedino je ivan dečak izgledao kao da se zabavlja. imao je osmjeh djeteta u tvornici čokolade. naravno, nismo dobili porina. za nešto takvo morat ćemo izdat album u godini u kojoj tbf ne izda album.
na izlasku iz dvorane pridržao sam vrata nini badrić koja je prošla u pratnji od par osoba. izgledala je kao kraljica. kraljica britanskih buldoga, tojest.
glavni dio ceremonije smo gledali iz hotelske sobe mješajući jeftini whiskey iz trgovačkog lanca s još jeftinijim energetskim pićima i najjeftinijim smokijem, onim velikim brzo otapajućim smokijem, smokijem iz rata.
sjećam se da je dostava leda u sobu koštala 20 kuna i i da samo se pitali ako sami odemo po led oće li oni nama platit 20 kuna. sjećam se da nisam nikako mogao odgonetnuti bi li ljudi uopće znali da majke još uvijek postoje da nije bilo pjesme teške boje?
iste te večeri, samo par stoljeća kasnije, u nekoj drugoj hotelskoj sobi, sa kolegama i rivalima iz iste kategorije, nadasve krasnim ljudima, general woo-om i tbf-om, osjećao sam se ugodno laprdajući svakakve baljezgarije. screwball, reinkarnacija, masoni... rekli su mi da smo trebali ostat davat intervjue i izjave nakon predprijenosa, al' ništa od toga mi nismo doživjeli.
još par stoljeća kasnije, nalazio sam se pred nekakvim noćnim klubom punim jersey shore generacije. osjećao sam se neugodno čekajući da dinamični duo završi svoj pohod.
za doručkom mnoge žene su izgledale kao da upravo snimaju reklame za margarin. neke od njih su vjerojatno već i snimale reklame za margarin.
na povratku je mikijev GPS još jednom dokazao svoju duhovitost, odvevši nas prvo do karlovca a tek potom u split. sjećam se straha i prijezira.
komentiraj (1) * ispiši * #
